Antun Gustav Matošcitat o ljubavi iz pjesme U vrtu

U mraku žubor, vrelo — slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;

Izvor i provjera

Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!

I zašto, zašto vara ljubav, život, nada?

U grmu prvi slavulj — ćuti, dušo;
To moje srce tebi biljiše;

Uz tebe i tišina postaje razgovor.

Kako te volim? Daj da nabrojim načine.

Sve gledamo kroz ono što volimo: pejzaž, kuću, put, knjigu, ideju.

Daljina mjeri kilometre. Čežnja mjeri sve ostalo.

Najveća sreća u životu je uvjerenje da smo voljeni; voljeni zbog sebe samih, bolje reći, voljeni uprkos sebi.

Zora zori, petli poju,
Puštaj me, dušo, da idem. —
Nije zora, već je mesec,